Moja Srebrenice!  
 

Srce joj naglo poče (h)lupati! U ušima odjeknu potmula tutnjava. Drhtavica obuze tijelo. Sjećanja se silovito uzburkaše. Dok je nijema posmatrala čistinu. Mjesto na kom su strijeljani!

Piše: Zekira Kira Ahmić 

Skamenjena, učini joj se da gubi dah, da ne diše, kao da je očekivala krik, negdje iz svojih praznih i bolećih dubina. Krik ili uzvik, svejedno, on bi joj pomogao da shvati da je još na ovom svijetu. Zatim se pojaviše slike koje će je progoniti i na javi i u noćnim košmarima jer snove su joj zauvijek uništili.

Ponovo je vidjela postrojenu kolonu golobradih mladića, a među njima i svog sina- jedinca! Vezani žicama nepomično su stajali očekujući, ničim zasluženu, najtežu kaznu. Očekujući smrt! U očima im je sagorjevao strah a na usnama kamenile neizgovorene riječi: majko, oče, Bože!

Strah ih je obuzimao, cijele i nevine. Noge jedva držale, koljena klecala, a zemlja pod njima kao da je propadala. Majci se učini da će svakog trena, kroz tišine da začuje stravične zvuke smrtonosnih rafala. Naglo se trže, kao da malo dođe sebi, povrati se, shvatajući da se mora pomaknuti s tog zlokobnog mjesta. Vođena majčinskim instiktom, preko zemlje nevinom krvlju natopljene, nađe se na zbornom mjestu. Opkoljena bijelim nišanima uz koje se svijala zelena trava, poprskana jutarnjim kapima rose među koje skliznu i majčinska suza. Suza i molitva.

 

Još jedan nalet stravičnih slika, iz njenih sjećanja, koje se ne daju zaboraviti, skoro da je sruši među trave; suzama majki Srebrenice, do vječnosti, pokapane. Ponoviše se slike meteža i vriske, uz zvižduke metaka, kroz najcrnju noć u kojoj je, zajedno s ostalim ženama, trčala prema autobusu.

Zatim, nenadno, kao nebeski dar, učini joj se da osjeti miris šeftelijinog beharja. Miris, nošen blagošću proljetnog povjetarca kao da se stapao s mirisom njihovih nevinih duša. Duša svih onih koji su pokopani u mezarju Potočari.

Ima li većeg očajanja nego gledati u sinovljev nišan i nišane svih koje je poznavala. Čitati njihova imena: Esad, Senko, Izet, Alija, Mirsad, Mrki, Nermin... Pitala se majka, dok joj je u duši pitanje bez odgovora narastalo, trgalo, boljelo...''Zašto?!''

Danas je 17. godina od vašeg stradanja. Iz vaših šehidskih mezarja svakog proljeća iznikne veliki crveni karanfil, koji životom zrači. Vaše majke su te koje opominju i naglašavaju cijelom svijetu da vi niste samo statistika i četvorocifreni brojevi. Vi ste nijemi svjedoci i pomen na genocid! Vi ste, ujedno, i poziv da se nikad nikom i nigdje ne ponovi takva strahota stradanja, nezapamćena još od Drugog svjetskog rata. A za nas, vaše majke, sestre, supruge je ostalo samo bolno sjećanje i šapat srca da vas nikad nećemo zaboraviti.

Hvala vam što ste bili naši i što ste takvi postojali. Vi niste umrli i nikada nećete.

13-06-2012.

Između radosti djetinjstva i straha

Djetinjstvo. Voljela bih da se ne sjećam tih godina. Kad bih mogla bar da sklopim oči i opet kad ih otvorim da se ne sjetim onog bola, patnje, gladi i plača. Da to bude noćna mora iz koje ću se probuditi i sve zaboraviti.

Piše: Admira (Šejla) Suljagić

Ali ne (!) sve je istina! Ja sam budna. Ne sanjam. Osjećam, bolujem i plačem, ali ne spavam. Ja vidim tužne ljude, vidim krvave slike, uplakane oči najdražih. Ja osjećam njihovu bol, čujem njihov vrisak. Sa svih strana se čuje: "Upomooooć!" Želim da pomognem, ali kako? Šta da radim? Da i ja dozivam pomoć? Niko me neće ni čuti, ni pomoći! Da bježim, ali kuda kad nemam gdje pobjeći!

Ne mogu da ne čujem; ne mogu da ne gledam...ostaje mi samo molitva; Bogu da me spasi, da sve zaboravim, ako se može zaboraviti, da se sakrijem, ali nemam gdje. Svi zovu Boga, mole se: "Bože, Ti si jedini! Pomozi nam, spasi našu djecu! Nađi nam i pokaži put iz Srebrenice. Spasi nas!"

　
Rijeka krvi lila je niz Srebrenicu. Sunce nije izlazilo. Vječiti olujni mrak progutao je Srebrenicu. Ptice nisu pjevale, nije se čuo pseći lavež, sabahom se nije čuo glas pjetlova. Sve je, za jedan dan, nestalo. Ujutro, ako se živ(a) probudiš, shvataš da si sve izgubio! Umjesto ptica čuo bi se prasak i tutnjava granata a nakon toga vrisakovi i plač. Nisi mogao kračati a da ne staneš na krv, nisi mogao gledati a da ne vidiš patnju u očima drugih, suze (nepre)bola. Sva radost života je netragom nestala, svi su patili, nestajući u vlastitoj boli! Nije više bilo nikakve nade, ničeg nije bilo osim neprekidnog stradanja.

Znali su da će umrijeti. Bilo je samo pitanje vremena. Dijeca su plakala tražeći hljeba, a roditelji nisu imali odakle donijeti. Niko više nije znao kako izgleda pravi, bijeli hljeb. Ponekad bi neko u skloništa donio neslanu prohu (kukuruzni hljeb) i svako bi dobio po mrvicu, ali je to bilo nedovoljno da bi se preživjelo. Svaki dan se umiralo. Majke su plakele jer nisu imale hrane za svoju dječicu, nisu imale deke da ugriju svoju mezimčad. A ona su plakala, vrištala, tražila i, na kraju, umirala u majčinskim naručjima.

Nakon nekoliko dana, u skloništu, bez hrane, grijanja, u vodi koja je lila iz cijevi, majka iznemogla od bola i bolesti bi umirala. Samo su najjači preživjeli te strahote.

Kako bi koji dan prolazio sve bi se veći strah osjećao. Vidjelo se to na blijedim i izmučenim licima stanovništva Srebrenice. Niko nije znao da li će ostati živ, do slijedećeg dana, da li će opet ugledati sunce? Hoće li ikad' nestati ta zastrašujuća bol u grudima. Hoće li ikad prestati stradanja? Moće li oni koji prežive smoći snage da to zaborave?

　
Ne, Srebrenica, rat, odlazak od kuće, to nikad niko neće zaboraviti. Srebrenica je zauvijek ostavila boleći trag u mom srcu. Ona zauzima najveći dio mog života. Ona mi je oduzela djetinjstvo! Prerano sam odrasla. Nisam znala za sreću, za kuću punu ljubavi. Nisam znala za riječi: Volim te, sine! sa brižnim pogledom uvijek bi uslijedilo: ''ako se ja ne vratim slušaj mamu!"

Ta patnja, ti mračni dani; more prolivenih suza, bol u srcu, skrovište puno vlage i vode, krvave ulice, leševi na svim stranama, plač gladne djece...To je moje djetinjstvo. Mogu ga nazvati jednom jedinom riječju: SREBRENICA! Svi, koji su preživjeli, znaju kako je bilo. Ne ponovilo se!

Voljela bih da nikad niko ne dočeka ono što sam ja. Voljela bih da svi budu sretni, da ne čuju prasak granata, da ne čuju vrisak ranjenih, da ne vide krvave ljude, koji, bespomoćnim, poslednjim uzdahom traže pomoć. Da nikada ne budu rastavljeni od svojih roditelja, da im ne bude uskraćena ljubav očeva i majki. Voljela bih da i ja to nisam dočekala, ali moja je sudbina bila takva. Zato gradimo državu na ljubavi i prijateljstvu, za našu djecu. Da ne dočekaju ono što smo mi.